Anđelo Šetka, dugogodišnji je hrvatski vaterpolist i sportski direktor kluba VK Jadran Split. Njegov klub je uz brojne uspjehe, napravio i zanimljiv iskorak izvan bazena. Kao prvi vaterpolski klub u Hrvatskoj, proveo je procjenu momčadi koristeći DNLA i Belbin alate procjene, otvarajući prostor za dublje razumijevanje potencijala igrača, timskih uloga i odnosa unutar momčadi.
U intervjuu Anđelo Šetka otkriva zašto vrhunsku momčad ne čini samo skup najboljih pojedinaca, što se događa s timom kada nastupi pritisak te zašto bi psihologija i bihevioralna analitika u budućnosti mogle imati sve važniju ulogu u sportu.
Što za Vas znači izgradnja vrhunskog sportskog kolektiva?
Po meni, vrhunska momčad nikad nije samo skup najboljih igrača. Talent je naravno jako bitan, ali kroz godine igranja, i u klubovima i u reprezentaciji, vidio sam puno puta da ne pobjeđuje uvijek momčad koja ima više talenta. Puno toga se vidi tek kad zagusti. Kako se ponašaš kad ne ide, kako reagiraš na grešku, kako prihvaćaš kritiku i koliko si spreman napraviti nešto za momčad, a ne samo za sebe. Tu karakter jako dolazi do izražaja. Psihološka stabilnost je isto jako važna jer danas ima puno utakmica i puno pritiska. Zato mi je važno gledati čovjeka, a ne samo igrača. Nama nije cilj samo napraviti dobru momčad za jednu sezonu. Želimo graditi sustav i ljude koji će sutra biti nositelji kluba.
Jadran je prvi klub u Hrvatskoj koji je proveo procjenu momčadi koristeći DNLA i Belbin alat. Što ste željeli saznati?
Statistika nam danas govori stvarno puno. Vidimo koliko je netko zabio, koliko je imao isključenja, obrana, asistencija i svega ostalog. Ali ne govori nam uvijek kakav je čovjek i kako će reagirati kada je najteže. Mene je upravo to zanimalo, a i nama u klubu bilo je važno dobiti širu sliku. Belbin alat nam je pokazao i da ne moramo svi biti isti da bi momčad funkcionirala. Netko je prirodni vođa, netko bolje povezuje ljude, netko je analitičniji, netko pokreće stvari. Pogotovo kada pričamo o mladim igračima, tribamo imati što više kvalitetnih informacija o njemu. Statistika je jedna informacija, utakmica druga, trening treća, a ovo nam daje jednu potpuno drugu sliku.
Kako je izgledala sama procjena i kakve su bile prve reakcije igrača?
Prva reakcija je bila uglavnom znatiželja. Normalno je da se igrač pita što će test pokazati i hoće li ga netko na temelju toga procjenjivati. Ali cilj nije bio reći tko je dobar, a tko nije. Cilj je bio bolje upoznati igrače i otvoriti razgovor. Nakon toga je najvažnije vidjeti gdje su njegove jake strane, gdje ima prostora za napredak i kako mu možemo pomoći. Mislim da je upravo to budućnost sporta. Ne možeš sve riješiti jednim testom, ali ako imaš više kvalitetnih informacija o čovjeku, onda ga možeš i kvalitetnije razvijati.
Što je psihološki najteže profesionalnom vaterpolistu kada se suoči s pritiskom rezultata i očekivanja?
Mislim da je najteže ostati svoj kad ne ide. Kad si mlad i sve ide dobro, lako je imati samopouzdanja. Pravi karakter vidi se kad dođu lošiji rezultati, greške ili kad nisi u formi. Kao igrač sam i sam prolazio kroz takve situacije i znam koliko čovjek tada može sam sebi stvarati dodatni pritisak. Zato mislim da se na psihološkoj pripremi ne smije raditi samo kada nastane problem. Treba raditi sustavno, kao što treniramo fizički i tehnički. Ako poznaješ sebe i znaš kako reagiraš pod pritiskom, puno ćeš se lakše nositi s takvim situacijama.
Što momčadi treba da u finalu ili odlučujućoj utakmici pokaže maksimum i da se nakon lošeg rezultata brzo vrati?
Povjerenje. To mi je možda i najvažnije. Povjerenje među igračima, povjerenje prema treneru i povjerenje u ono što smo radili cijelu sezonu. To se ne stvara preko noći. Gradi se svaki dan, kroz treninge, kroz teške situacije i kroz način na koji jedni druge podržavamo. Kad zagusti, onda vidiš koliko stvarno vridiš kao grupa. Ako nakon greške jedan igrač gleda drugoga i zna da ovaj stoji iza njega, onda momčad ima puno veće šanse da se vrati. Isto tako, nakon lošeg rezultata ne smijemo odmah tražiti krivca. Treba vidjeti što možemo napraviti bolje i kako idemo dalje.
Može li bolje razumijevanje timskih uloga kroz Belbin alat pomoći treneru i igračima u komunikaciji i rješavanju konflikata?
Može i mislim da tu ima jako puno prostora. Svi smo različiti i ne reagiramo svi na isti način. Nekome treba više vremena, netko odmah kaže što misli, netko se povuče, a netko ide direktno. Belbin alat može pomoći da bolje razumijemo te razlike. Konflikti će uvijek postojati u sportu i ne treba ih se bojati. Bitno ih je znati riješiti i iz njih nešto naučiti. Ako bolje poznaješ sebe i svoje suigrače, lakše je razumjeti zašto je netko reagirao na određeni način. Onda se i komunikacija lakše gradi.
Kako prepoznati skrivene lidere, one kojima se suigrači prirodno obraćaju kad je teško?
Liderstvo se ne vidi uvijek po tome tko najviše priča. Nekad je upravo suprotno. Imaš igrača koji je miran, ne nameće se, ali kad dođe problem, svi gledaju njega. Takav igrač svojim ponašanjem daje sigurnost drugima. Vidi se i po tome kako se odnosi prema mlađim igračima, kako reagira nakon greške suigrača i koliko je spreman preuzeti odgovornost. Takve ljude trebamo prepoznati. Nekad upravo taj tihi igrač ima najveći utjecaj na grupu.
Jadran ima veliku tradiciju, ali s pogledom prema budućnosti. Koju ulogu psihologije i bihevioralne analitike vidite u stvaranju i razvoju momčadi u idućih pet godina?
Nama je jako važno graditi klub dugoročno. Jadran ima svoju tradiciju, svoj identitet i ljude koji su godinama vezani uz klub. I to je velika vrijednost. Imamo ljude koji su dugo tu, koji možda nisu profesionalno vezani uz sport, već su poslovni ljudi, s vrhunskim poslovnim karijerama, ali vole klub, žive s njim i godinama mu pomažu. Mislim da je i to jedan dio Jadrana koji se možda izvana ne vidi dovoljno. Takvi ljudi daju klubu jednu stabilnost. Oni ne dolaze samo kada je dobro. Oni su tu godinama i žele pomoći da klub ide naprijed. I zbog njih imamo odgovornost da ono što gradimo bude kvalitetno i dugoročno. Što se tiče psihologije i bihevioralne analitike, mislim da će to sve više biti dio sporta. Želimo sustavno pratiti igrača, ne samo tehnički, taktički i fizički, nego i njegov psihološki i osobni razvoj. Da znamo gdje je bio, gdje je danas i na čemu treba raditi. Jer ako ćemo samo čuvati ono što je bilo, nećemo napraviti dovoljno. Trebamo poštovati prošlost, ali stalno gledati naprijed.
Koja je vaša poruka budućim vaterpolistima i roditeljima? Što obitelj i društvo mogu napraviti da stvaramo više kvalitetnih sportaša i pozitivnih uzora?
Mislim da prvo moramo pustiti dicu da budu dica i da uživaju u sportu. Sport ih treba naučiti puno više od samog rezultata. Treba ih naučiti radu, odgovornosti, poštovanju, kako pobijediti, ali i kako izgubiti. Roditelji trebaju biti podrška, ali ne smiju živjeti kroz rezultat svog djeteta. Klub također mora stvoriti okruženje u kojem se dijete može razvijati, pogriješiti i iz tih grešaka nešto naučiti. Sport ne bi trebao biti samo obaveza roditelja i kluba. Cijelo društvo mora više cijeniti sport i ljude koji ulažu svoje vrijeme, energiju u sport. Kad pogledam ljude koji su godinama uz Jadran, puno njih su poslovni ljudi koji imaju svoje obaveze, svoje firme i svoje probleme, ali odvajaju vrijeme i sredstva jer vole sport i žele pomoći. To nije mala stvar. Ako kroz sport odgojimo čovika koji zna raditi, koji je odgovoran, koji poštuje druge i koji se zna nositi i s pobjedom i s porazom, napravili smo veliku stvar. Ako uz to dobijemo i vrhunskog sportaša, savršeno.
